HIGHWAY TO HELL

[mirela majić-zec]

HIGHWAY TO HELL

„ Gospođo, vama ova čekaonica nije pomalo klaustrofobična? Mislim, pogledajte onu lampu-kao da se bori za svaku minutu stropovskog života i onda samo jedan tras i ugasi se zauvijek. Baš kao i mi ljudi. No, vrlo brzo će je zamijeniti, što mislite? Ili možda ipak ne, da potenciraju ovu postkomunističku atmosferu? A i moram zamijetiti da se prozori izjedeni crvotočinom odlično uklapaju. Ma da, svako mjesto ima svoju tipičnu atmosferu, a ja nisam ljubitelj zatvorenih prostora. Recimo, tamo gdje radim vlada Dylan Dogovska atmosfera, ali da vas ne zamaram – sumnjam da je vama do stripova, a pogotovo do Gruchovih viceva, iako mislim da bi vam se svidio njegov brk. Što se vama čini?“
„ Ne znam. Meni su sve iste, i u svim čekaonicama se čeka dok se u nekoj od njih čekajući i ne umre. „ Odgovorila je.
Osjećao je neki pijetet prema spomenutoj, jer mu se činilo da je već odavno mrtva, i tu, i bilo gdje drugdje, iako joj je ovdje mogla biti zadnja stanica. Gledao je njen kaput i suknju- da ju je bilo moguće upitati, vjerojatno bi odgovorila da ih je u nekim boljim vremenima kupila u Varteksu, i hvala bogu da je, jer evo skoro 20 godina joj služe, osim što je kaput pretrpio manji remont kod susjede krojačice, ali i nije baš vrijedno spomena.
„ A ako nisam previše indiskretan, vi ste često ovdje? „
„ A ne znam gdje sam više vremena provela. Mislite zbog mojih podočnjaka?“
Šutio je.
Nasmijala se:“ Morate priznati da mi podočnjaci prilično dobro stoje. Već odavno se uopće ne šminkam.“
Razgovor je bio završen. Započeo ga je zbog dosade i zbog nekakvog suosjećanja sa ženom napaćenog lica. Tupo je gledala u svoje hrapave ruke postepeno spuštajući glavu prema koljenima u kojima je mogla zaglaviti kao u španjolsku čizmu. Imao je osjećaj da je spašava makar trenutno. A i psihijatrica je kasnila – pa evo već pola sata. Bio je na rubu živaca. Ivan ni inače nije bio čovjek koji je nešto mogao čekati - ni ljubav, ni tramvaje, ni stajanja u dugim redovima, ni ljude, sastanke, ma bilo što. Nije mogao sačekati ni šansu, iako bi je uočio, pa je zaključio da je posvemašnja nestrpljivost razlog njegovom dolasku ovamo. A sada je osjećao samo silnu želju da pobjegne. No, vukla ga je nekakva znatiželja, znatiželja koja ga je redovno uvlačila u nevolje, a njegov prijatelj bi svaki put komentirao: „ Znatiželja je ubila mačku.“ Nikad nije čuo tu poslovicu iz nekih drugih usta, niti bilo gdje naišao na nju, pa je zaključio da je ona originalna tvorevina njegovog prijatelja. Samo se povremeno pitao zašto baš mačka, ali mu se nije dalo dosađivati pitanjem zašto izbor nije pao na kakvog konja, psa lutalicu, sovu, zmiju, pauka, muhu... Pa i njih je mogla ubiti znatiželja, zar ne... Kada je pošao ovamo, isti taj mu je rekao:
„ Da, kuće sijaju, i drugi su sretni. Samo ti hajde i položi glavu na panj. A i ne trebam ti govoriti da je znatiželja ubila mačku-to smo odavno apsolvirali. „
Prenuvši se iz razmišljanja, obratio se gospođi nakon podužeg muka:
„ Ovo bezobrazno govno kasni. Lako joj je kada radi u državnoj službi. „
Žena je šutjela, tako da joj se više nije obraćao. Nakon sat vremena kašnjenja, nonšalantno je doplutalo bujnije srednjovječno žensko tijelo. Na poziv psihijatrice podigla se ženska silueta pokraj njega. Minute su prolazile, Ivan je gunđao sebi u bradu, dizao se, pa sjedao, da bi nakon nekih 20 minuta bio pozvan na razgovor. Gospođa je otišla pognute glave sa vrlo tihim pozdravom.
„ Dobar dan. Kako ste mi? „
„ Dobro. Hvala. Vi?“
„ Hvala, također. Dajte da vidim nalaz. „ Ovlaš je pogledom preletjela po papiru, pa se fokusirala na Ivana. Imala je pomalo žablje oči. „ Tu piše: teška anksioznost koju ne uspijeva kontrolirati. I, pričajte mi malo o tome.“
„ Ma, malo sam pod stresom. Nevolje i nepravda na poslu, propala veza, novi stan, i tako se sve redom posložilo, no znamo i ja i vi da je u pitanju normalna ljudska reakcija na stres dok neke nove okolnosti ne zamijene stare. Borim se i trudim se. „ U sebi je bljuvao na patetiku, ali doista nije znao što da kaže toj ženi žabljih očiju.
„ Pustimo mi normalne ljudske reakcije. Niste vi pozvani da sudite o njima. Nego, što ste vi po zanimanju? „
„Novinar. „

-dolazi zbog paničnog poremećaja koji ne uspijeva kontrolirati i duboke anksioznosti.navodi da je novinar-

„ Pa to je lijepo zanimanje. „
„ Možda, da nije mafije. Ma, moji su htjeli da budem stomatolog, govorili da se od zubi dobro živi, da su kvarna roba na kojoj se da dobro zaraditi, a ne prigovara puno, ali sumnjam da je danas velik broj onih kojima je stalo do zubiju. A i tko bi radio takvo nešto- zavirivati u usnu šupljinu, gledati karijes, sukrvicu, crne zube, upaljeno zubno meso, a uz sve to bazdi neugodan miris, plus što im prvo morate očistiti ručak između zubiju. Brrrrr! Ja pišem političke kolumne. „
„ Čujte, vidjela sam ja i gore stvari. Gledala me je rasporena trbušina. Radila sam godinama na hitnoj. Sve je to stres, pa evo me zdrave. A gdje su vam roditelji? „
„ U Virovitici. „

-Roditelji žive u Virovitici.-

Ivana su zanimale njene črčkarije, ali kako se počeo osjećati kao zamorče, brbljanjem je nastojao prevladati nelagodu.
„ Čujte, u mom životu je bilo stresova još od ranog djetinjstva, ali nema smisla pričati o tome. Iziskivalo bi previše vremena. Znam da neke stvari moram srediti sam, prvenstveno posao. Ali, znate kako je u našoj državi – sve nepotizam, sve preko veze, a meni osobno zamjeraju da sam preveliki individualac.“
„ Ostavite se vi politike, gospodine. Nije vaše da se u to miješate. I mene isto ostavite na miru sa tim temama.“
„Ali pišem političke kolumne – kako nije moje da se u to miješam? Šef mi je nepismeni mediokritet, politički podoban, nepotista najgore vrste, a ja sam magistrirao, no nikako da napredujem, a on srednja škola. Bijedni poltron mi cenzurira tekstove. Stopiraju me čim se dotaknem važnije teme. Hrpu tekstova mi uopće nisu objavili zbog tog seljačine koji me tapše po ramenu: „ Čuj, druškane, ne bi oni volili da se ovo vidi. Je da je narod glup, ali jebi ga, amo mi to bacit, pa s nečim laganijim. Što je sigurno, sigurno je.“

-Narcisoidan, destruktivan, neprilagođen...-

„ Zna li netko od vaših bližnjih da ste pod stresom? „
„ Pa, zna većina prijatelja, ali nisam rekao bratu. Ima i on svojih problema. „

-Krije svoju bolest, ne spominje bližnjima.-

„ Ma, sve je to zbog posla. Htio bih vam reći....“
„ Čujte, mene ne zanima kako je vama na poslu. Biste li vi otišli na jedno psihološko testiranje da otkrijemo što je to za što ste vi umislili da vas stopira u napretku? „
Ivan je počeo osjećati navlačenje luđačke košulje, stresao ga je taj dodir hladne bjeline, pa je nastavio govoriti.
„ Čujte, ja nisam lud, samo sam malo nervozan. Pa vi znate kakva je naša država...“
„ Rekla sam vam već da se ostavite politike, jer to nije vaš posao. A što ne bi ste malo pratili modne revije,tako nešto ? Gastronomija je područje za koje mi se čini da bi ste se vi u njemu isto izvrsno snašli. Hodate lijepo po restoranima, a i bili bi siti.“
„ Doktorice, ja doista nisam lud, no povremeno sam preopterećen. Nisu mi potrebne tablete, mogu ja to sam-ma ipak sam vam ja optimist. Sve je u glavi. Ne, ne gastronomija, ni modne revije. Možda umjetnost – slikarstvo, književnost, kiparstvo...Kiparstvo ipak ne. I van Gogh je naslikao Suncokrete, a odgrizao si je uho. Hm, vrijedilo bi jedno takvo djelo uha i ludila, što mislite? „
„ Ma ostavite se vi umjetnosti i van Gogha. „
„ A Sylvia Plath? Mogao bih pisati, bliže mi je, pa ugurati glavu u pećnicu kao što je učinila ona...Hm, to mi se čini ekstremno, a i nikad nisam bio ljubitelj visokih temperatura. Ali, nekako mi se čini da bi ja i vi mogli surađivati i pisati o shizofreniji života.“ Dometnuo je, no psihijatrica je prečula.
„ Gledajte, vi ste izrazito inteligentna osoba i ovo što vam sugeriram je samo mali testić da vidimo kako vam se može pomoći i usmjeriti vas u pravom pravcu. Da vidimo tko vas to proganja u vašoj glavi. Znate, nekad može pomoći i razgovor, nećemo vam zasada propisivati lijekove, a i zašto ne bi ste tri mjeseca radili, pa zatim išli malo na bolovanje, pa opet tako? „
Ivan se pjenio – ubijalo ga je njeno ignoriranje i jedna levitacijska distanciranost od svega, pa i povremeno od same sebe, jer bi joj pogled zabludio i teško se vraćao.
„ Pa je li vama jasno da se kod privatnika ne može tako? Dobit ću otkaz. Uostalom, vidim da se radi o stvarima koje ću morati riješiti sam. „

-Negira psihijatrijsko liječenje. Potrebno psihološko testiranje. Sumnja na endogene bolesti-

"Vi mene uopće ne slušate? „
„ Ovdje vam je uputnica. Psihološko testiranje možete obaviti i ovdje kod nas-vrata na dnu hodnika. Mi smo završili. Vidimo se kada obavite testiranje. „
Ivan je pogledao na zidni sat. Kada je ušao obadvije kazaljke su bile na desetki, u međuvremenu velika je odjurila na jedinicu – čitavih 15 minuta. Izašao je uz formalni pozdrav i uputio se na kraj hodnika gdje mu je mlada psihologinja rekla da je testiranje 400 kn, te da ga može obaviti odmah.
„ Da vama platim 400 kuna da mi kažete da sam lud? Gledajte, govore mi to mnogi svakodnevno i to besplatno. No, meni se čini da sam upravo ozdravio i neće biti potrebno, a ne bi bilo naodmet ni da netko testira ovu luđakinju kod koje sam upravo bio. Za nju bih vrlo rado platio. Hvala vam i nećete me više nikad vidjeti. U to budite sigurni. Samo recite ovoj sramoti svoje struke da sam joj ostavio neman iz glave, pa neka se njena neman malo zabavlja sa mojom. Čeka je iza vrata. „
Psihologinja je stoički i bez komentara podnosila Ivanov ispad. Kako nije mogla biti pretendent na doktoričino mjesto, a ti psihijatri su oduvijek imali pogled svisoka na njenu struku, naslađivala se u sebi.
Iako se ne zna što se dalje dogodilo sa Ivanom, zna se da je potrgao svoj nalaz nakon što ga je pročitao, potom ga bacio u koš, sjurio niz stepenice, skočio na pločnik i zamakao iza ugla.

Psihijatrica je obavljala telefonski razgovor.
„ I, jeste ga sredili? „
„ Pa dosta je tvrd, ali mislim da sam ga poljuljala.“
„ Mislite, ili jeste? Vi znate koja je naša misija i cilj i da su nama poznati svi takvi nemirni duhovi, a isto tako znate da ste vi jedno od naših vrlo bitnih sredstava da ih ukalupimo, ili barem smjestimo na određena mjesta ako već odbijaju ukalupljenja. „
„ Kažem, dosta je tvrd i inteligentan. „
„ Gledajte, pratimo vaš rad. Što ih više navučete na psihofarmake, smirite,time smo i mi, i vi, sigurniji. „ Nastupio je kratki tajac. „ Pustimo nas, želim naglasiti da ste time i vi sigurniji, a nisu ni mali novci koje dobijate od nas. I, na kraju krajeva, zar nije naša država najvažnija, naše društvo, mi izabrani?„
„ Da, u pravu ste. „ Psihijatrica je nervozno lupkala cipelom ispod stola.
„ Prestanite lupkati cipelom ispod stola. Znate da nas takvi zvukovi iritiraju. „ Razdražljivo je nastavljao glas sa druge strane.
„ Neće se ponoviti. „
„ A i to grickanje noktiju je iritantno. Dajte, stavite si umjetne, tvrdi su, pa ćete se odvići i od te vrlo ružne navike. Ili polomiti zube, pa kako vam drago. Tako, znate što vam je činiti, malo više rezultata, ne možete se potužiti na novce kojima vas nagrađujemo, a njega ipak prepustite nama. A sada uzmite nešto za smirenje, mi vas gledamo kako drhtite – čemu takvo mučenje? „
Po naputku je i napravila, a i bez naputka ujutro, popodne i navečer.

A Ivan? Ma nije uopće nestao, a nisu ga ni uklonili-još.
I iako su mi one noći drhtale noge dok sam mu pravila društvo ispred zgrade iz koje je zauvijek odjurio, sa nekom zlobnom radošću sam ga gledala dok je sprejem ispisivao „ Highway to hell „, a potom povukao strelicu prema psihijatričinom imenu.
Stajao je i gledao. Povukla sam ga za rukav, upozorila ga da se trebamo požuriti, no on je ostao još minut-dva. Nadopisao je:„ BEZ CENZURE. „
Na povratku sam ga upitala: „ Znaš da si ovime zauvijek propustio šansu da budeš dobar i pokoran građanin? „
„ Znam. A znaš li ti?“
„ Znam. „
Naš razgovor je čula samo zgrada koja je iz svoje unutrašnjosti već pomalo, ali ustrajno, brisala sprejem ispisana slova.

[mirela majić-zec]

Hvala, Amelie. To sam napisala u jednom dahu. Kostur priče je istinit, dosta mesa sam nabacila. Moglo je bolje, nekome se sviđa, netko kaže da je kaotična. Tako to ide.

[amelie]

:)) odlicno je. zanimljivo, inteligentno, lako citljivo. super!!