otok
Prešao je rukom preko znojnog čela i nastavio ribati čamac. Južina se polako premještala s neprobojnih oblaka na njegove vjeđe pa je zaključio da je dosta za danas i krenuo ka staroj kamenoj kući. Kad je bio dijete bila je jednako sablasna, zamak duhova, kako su je nazivali sestra i on, valjda kakvo nasljeđe plemenitaške obitelji, koje što zbog ruševnosti, što zbog nezgodne udaljenosti otoka od kopna nikad nije zapelo za nečije oko, pa ni državno. Duga su znala biti razdoblja bez struje, a posljednjih godina navikao se pa je njegovao ritual sa šterikom koju je posebnom nježnošću palio i gasio svake večeri. Dugo bi se zagledao u izvijajući plamen, podsjećao ga je na njenu kosu koja je jednom, nekim hirom ili greškom zalutala na njegov kamenjar da bi se već idućeg dana vraćala prema svojoj tundri, kako je on običavao reći. Zamišljao ju je s velikom šubarom koja natkriva cijelo njeno sitno lice, kako odlazi svakog jutra pješice do velike zaleđene bare i misli na jednu topliju, veću baru kraj koje joj je uspio ukrasti poljubac. Možda je jedina prodavačica u svom mjestu, šutljiva amazonka sjevera što škrto dijeli osmijehe i uvozne suhe datulje. Da, tako ju je volio zamišljati, bila mu je bliža. Nije mu stigla ili htjela reći ni tko je zapravo pa je nizao predodžbe koje su ga ispunjavale spokojem. Mislio je o sebi i njoj kao zadnjim pionirima „starog svijeta“ koji u vrijeme interneta i sveopćeg medijskog kaosa žive mirno zabludjeli u svoje fantazije i nade koje su puno zdravije od onih ostatka svijeta. Nije tražio susret. Nije mu se ni nadao previše. Poštivao je njezinu autentičnost; otkinuti je iz njenih krajeva, kad bi i mogao, bilo bi kao da imelu presadiš usrid Jadrana, eto tako je on sam sebi govorio. Njeni bi dlanovi prestali biti krhki polumjeseci, nagrizla bi ih sol, nikad više ne bi osjetio onaj dodir pamuka na svojoj hrapavoj ruci, bila bi grehota, doista.
Snovi su došli s burom. Oštri sjeverac mu je razbistrio sjećanja, učinio ih dostupnima, i dok mu je hladni znoj curio preko čela svaki inkriptirani detalj odmotavao se poput turskog ćilima iz tisuću i jedne noći.
- Ne vjeruj meni, nekad ni sama ne znam što ja zeliti, rekla je igrajuci se s malenim pjescanim skoljkama koje je s cudjenjem djeteta iskopavala iz pijeska. L i p o, jel da?, lipo, da tako se kaze, smijala se pokazujuci mu na skoljke i kamencice.
- Pa, ne bih te nikad ni zadrzavao na ovom usamljenom mistu, koje je meni cili svemir, a tebi tek stanica, nije ovo svit za te.
- Moja majka bi bila proud da sam ja ovdje, njen zavicaj bio here.o v d j e, slovkala je polako, prisjecajuci se materinjeg jezika.
Prozorske grile su lupnule i trgnuo se ne znajući gdje je. Smišno, ko da je ikad igdi odlazio, pomislio je nekoliko sekundi kasnije zatvarajući prozor. Nije mu se išlo nazad u krevet jer je osjećao da će se razočarati, da ju neće opet sresti. Upalio je šteriku i izvadio komad papira iz ladice. Već je bio požutio, od nekorištenja. Obećao joj je pisati na rastanku, ali nije se usuđivao do sad. San je možda bio znak, možda joj nedostaje, pomislio je i drhtavom rukom pritisnuo olovku na papir.
Drag a moja
Mila prijateljice
Hayden,
Ne znam jesam ti rekao kako mi ne ide pisanje, nisam čovik od riči, no to znaš, kad si bila tu većinom si ti pričala. Skužaj zbog toga..sorri, ne znam jel si naučila naš dijalekt, mozda nisam pristojan, al ne znam ti puno tog engleskog. Kako si...................................................
Fališ mi
Odložio je pismo u ladicu, nezadovoljan sobom. Premda nevičan pisanju, a i verbalnom iskazivanju osjećaja bio je svjestan kako u životu puno puta višak riječi može uzrokovati znatniju štetu nego manjak, pa makar, (točnije pogotovo) ako su iz srca. Po tom načelu je i živio. Veoma lako sve do sada. Uvjeren da samoća može biti prirodno ljudsko stanje unatoč uvriježenom mišljenju. Ne znajući za njene spretne zamke, trikove kojima rastvara i najčvršće sklopljene oči da im pokaže svijet onkraj nje, a onda ih ušuškava u poznate, dojučer utješne perine pretvarajući ih u stare krpe. Tjerajući čovjeka da iz njih pohrli u nepoznatom pravcu pa kud ga putevi nanesu, spremnog i za fakirske ležaje i kinesku svilu. Pa se putem uvjeri da nema te žrtve koju nije spreman prinijeti oltaru bilokakvog Zajedništva-i kod te riječi je već gol, spreman i za edensku sramotu ako treba. Jer ni u jednom trenu on ne misli o mogućnosti povratka. A povratci su neminovni.
Hej! Susjeda mu je mahala preko ograde. Bila je jedna od rijetkih mlađih mještana na otoku (koji i nije brojio više od 30ak ljudi), tek par godina starija od njega. Krupne građe, plave kose uvijek skupljene u rep, nije bila naočita ali vrlo sigurna u sebe, često se motala oko njega. Bili su najbolji prijatelji, točnije ona mu je bila jedina prijateljica jer nije imao preveliku želju da se pokuša uklopiti u ostatak malobrojnog društva koje se skupljalo svake večeri na mulu dvadesetak metara od njegove kuće. Samo je jednom otišao, na njen nagovor. Tada se dogodilo to između njih, o čemu nije htio razmišljati. Zamisliti ikakvu ljubav prema njoj bilo mu je nepojmljivo, a znao je da ona to očekuje i nada se. Nije čitao romane, ali imao je svoju predodžbu ljubavi od koje nije htio odstupiti ni pod cijenu usamljenosti.
Odvratio je pozdrav i promrljavši nešto o čišćenju kuće vratio se unutra. Gotovo je mogao osjetiti njeno negodovanje.
Popodnevna sparina zatekla ga je i sručila u krevet.
Prisla mu je s ledja i zatvorila oci. Mirisala je ostrinom ledenjaka i blagim notama nekog njemu neznanog cvijeta. Njezina blijeda meka kosa rasula se po njegovom licu kad mu je ruke obavila oko vrata.
- Nisi znao tko je?, upitala je sa smijeskom.
- Ne, prigusio je smijeh.
Naglo je sjela na suprotni kamen mrsteci se.
- Hej, pa salio sam se.
- Znam, rekla je. Me isto. Znas da se ne ljutiti na tebe.
- Puno bolje govoris hrvatski nego prije dva tjedna.
- A je? Ok. Kad ti kazao tako.
Snovi su u njemu probudili čežnju. Želio je vidjeti ju. Prvi put je to osjećao kao nasušnu potrebu, ne neku blagu fantaziju koja ga je smirivala od njenog odlaska. Smetalo ga je to. Narušila mu je mir, spokoj posebne ljubavi. Ništa posebno nije se događalo u tim snovima, tek fragmenti njihovih razgovora i možda ga je baš taj prodor svakodnevice a ne mistike probudio da čezne za opipljivim. Ali ne bilo čijom prisutnošću.
Tri karte. Promiješao ih je. Trajektna, autobusna, avionska. Sudbonosni špil. Na aerodromu je ispijao najodvratniju kavu koju je ikad pio, prenervozan da bi mislio. Pokušao je sjetiti se njezinog glasa. Buka uokolo mu nije dopustila. Buka, da, inače bi se sjetio, ponovio je u sebi. Za susjednim stolom sjedila su dva starija čovjeka i njihov dijalog je bivao sve glasniji da je povremeno gutao ulomke iza oporog gutljaja kave.
- Putuješ opet zavraga, visoki glas je rekao
- I sam, odgovorio je drugi
- E he da, ma reci mi kako ti ne dosadi?
Šutnja. Čuo je da im konobarica donosi piće.
- Zbog nje, odgovorio je napokon
- Zbog koga?!
- Zbog te male. Zbog svih njih koje me čekaju na svakoj postaji. Slušaju. Smiješe se. Stvarne su, a nisu. Stjuardese, konobarice, prolaznice, recepcionerke.
- Lud si. A možda i nisi. Bar ti žena ne zvoca svaki dan ko meni.
Okrenuo se i pogledao putnika. Mali ćelavi mršavi čovjek, bez karakternih bora, samo gadno izgužvan, u bijeloj košulji, stiskao je kartu u ruci, a drugom brisao znoj s vrata. Gledao je u konobaricu, vjerojatno dvadesetogodišnjakinju, koja je odlazila u nemoguće kratkoj suknji i crvenim štiklama. No starčev pogled nije bio uperen u jeftine detalje. Gledao je kako joj svijetlosmeđa kosa s jednim crvenim pramenom vijori na povjetarcu i šutio. Gledao je hipnotizirano u tu po ničem posebnu kosu kao da je u njoj utkan cijeli njegov prohujali život.
Susjeda je vješala rublje kad se vraćao.
- A šta nisi ti triba na neki put?
- Kasno je. Moram zakrpati čamac, odgovorio je i mahnuo.
Kasno je. Moram ići spavati.
Snovi su došli s burom. Oštri sjeverac mu je razbistrio sjećanja, učinio ih dostupnima, i dok mu je hladni znoj curio preko čela svaki inkriptirani detalj odmotavao se poput turskog ćilima iz tisuću i jedne noći.
- Ne vjeruj meni, nekad ni sama ne znam što ja zeliti, rekla je igrajuci se s malenim pjescanim skoljkama koje je s cudjenjem djeteta iskopavala iz pijeska. L i p o, jel da?, lipo, da tako se kaze, smijala se pokazujuci mu na skoljke i kamencice.
- Pa, ne bih te nikad ni zadrzavao na ovom usamljenom mistu, koje je meni cili svemir, a tebi tek stanica, nije ovo svit za te.
- Moja majka bi bila proud da sam ja ovdje, njen zavicaj bio here.o v d j e, slovkala je polako, prisjecajuci se materinjeg jezika.
Prozorske grile su lupnule i trgnuo se ne znajući gdje je. Smišno, ko da je ikad igdi odlazio, pomislio je nekoliko sekundi kasnije zatvarajući prozor. Nije mu se išlo nazad u krevet jer je osjećao da će se razočarati, da ju neće opet sresti. Upalio je šteriku i izvadio komad papira iz ladice. Već je bio požutio, od nekorištenja. Obećao joj je pisati na rastanku, ali nije se usuđivao do sad. San je možda bio znak, možda joj nedostaje, pomislio je i drhtavom rukom pritisnuo olovku na papir.
Drag a moja
Mila prijateljice
Hayden,
Ne znam jesam ti rekao kako mi ne ide pisanje, nisam čovik od riči, no to znaš, kad si bila tu većinom si ti pričala. Skužaj zbog toga..sorri, ne znam jel si naučila naš dijalekt, mozda nisam pristojan, al ne znam ti puno tog engleskog. Kako si...................................................
Fališ mi
Odložio je pismo u ladicu, nezadovoljan sobom. Premda nevičan pisanju, a i verbalnom iskazivanju osjećaja bio je svjestan kako u životu puno puta višak riječi može uzrokovati znatniju štetu nego manjak, pa makar, (točnije pogotovo) ako su iz srca. Po tom načelu je i živio. Veoma lako sve do sada. Uvjeren da samoća može biti prirodno ljudsko stanje unatoč uvriježenom mišljenju. Ne znajući za njene spretne zamke, trikove kojima rastvara i najčvršće sklopljene oči da im pokaže svijet onkraj nje, a onda ih ušuškava u poznate, dojučer utješne perine pretvarajući ih u stare krpe. Tjerajući čovjeka da iz njih pohrli u nepoznatom pravcu pa kud ga putevi nanesu, spremnog i za fakirske ležaje i kinesku svilu. Pa se putem uvjeri da nema te žrtve koju nije spreman prinijeti oltaru bilokakvog Zajedništva-i kod te riječi je već gol, spreman i za edensku sramotu ako treba. Jer ni u jednom trenu on ne misli o mogućnosti povratka. A povratci su neminovni.
Hej! Susjeda mu je mahala preko ograde. Bila je jedna od rijetkih mlađih mještana na otoku (koji i nije brojio više od 30ak ljudi), tek par godina starija od njega. Krupne građe, plave kose uvijek skupljene u rep, nije bila naočita ali vrlo sigurna u sebe, često se motala oko njega. Bili su najbolji prijatelji, točnije ona mu je bila jedina prijateljica jer nije imao preveliku želju da se pokuša uklopiti u ostatak malobrojnog društva koje se skupljalo svake večeri na mulu dvadesetak metara od njegove kuće. Samo je jednom otišao, na njen nagovor. Tada se dogodilo to između njih, o čemu nije htio razmišljati. Zamisliti ikakvu ljubav prema njoj bilo mu je nepojmljivo, a znao je da ona to očekuje i nada se. Nije čitao romane, ali imao je svoju predodžbu ljubavi od koje nije htio odstupiti ni pod cijenu usamljenosti.
Odvratio je pozdrav i promrljavši nešto o čišćenju kuće vratio se unutra. Gotovo je mogao osjetiti njeno negodovanje.
Popodnevna sparina zatekla ga je i sručila u krevet.
Prisla mu je s ledja i zatvorila oci. Mirisala je ostrinom ledenjaka i blagim notama nekog njemu neznanog cvijeta. Njezina blijeda meka kosa rasula se po njegovom licu kad mu je ruke obavila oko vrata.
- Nisi znao tko je?, upitala je sa smijeskom.
- Ne, prigusio je smijeh.
Naglo je sjela na suprotni kamen mrsteci se.
- Hej, pa salio sam se.
- Znam, rekla je. Me isto. Znas da se ne ljutiti na tebe.
- Puno bolje govoris hrvatski nego prije dva tjedna.
- A je? Ok. Kad ti kazao tako.
Snovi su u njemu probudili čežnju. Želio je vidjeti ju. Prvi put je to osjećao kao nasušnu potrebu, ne neku blagu fantaziju koja ga je smirivala od njenog odlaska. Smetalo ga je to. Narušila mu je mir, spokoj posebne ljubavi. Ništa posebno nije se događalo u tim snovima, tek fragmenti njihovih razgovora i možda ga je baš taj prodor svakodnevice a ne mistike probudio da čezne za opipljivim. Ali ne bilo čijom prisutnošću.
Tri karte. Promiješao ih je. Trajektna, autobusna, avionska. Sudbonosni špil. Na aerodromu je ispijao najodvratniju kavu koju je ikad pio, prenervozan da bi mislio. Pokušao je sjetiti se njezinog glasa. Buka uokolo mu nije dopustila. Buka, da, inače bi se sjetio, ponovio je u sebi. Za susjednim stolom sjedila su dva starija čovjeka i njihov dijalog je bivao sve glasniji da je povremeno gutao ulomke iza oporog gutljaja kave.
- Putuješ opet zavraga, visoki glas je rekao
- I sam, odgovorio je drugi
- E he da, ma reci mi kako ti ne dosadi?
Šutnja. Čuo je da im konobarica donosi piće.
- Zbog nje, odgovorio je napokon
- Zbog koga?!
- Zbog te male. Zbog svih njih koje me čekaju na svakoj postaji. Slušaju. Smiješe se. Stvarne su, a nisu. Stjuardese, konobarice, prolaznice, recepcionerke.
- Lud si. A možda i nisi. Bar ti žena ne zvoca svaki dan ko meni.
Okrenuo se i pogledao putnika. Mali ćelavi mršavi čovjek, bez karakternih bora, samo gadno izgužvan, u bijeloj košulji, stiskao je kartu u ruci, a drugom brisao znoj s vrata. Gledao je u konobaricu, vjerojatno dvadesetogodišnjakinju, koja je odlazila u nemoguće kratkoj suknji i crvenim štiklama. No starčev pogled nije bio uperen u jeftine detalje. Gledao je kako joj svijetlosmeđa kosa s jednim crvenim pramenom vijori na povjetarcu i šutio. Gledao je hipnotizirano u tu po ničem posebnu kosu kao da je u njoj utkan cijeli njegov prohujali život.
Susjeda je vješala rublje kad se vraćao.
- A šta nisi ti triba na neki put?
- Kasno je. Moram zakrpati čamac, odgovorio je i mahnuo.
Kasno je. Moram ići spavati.
© 2008 Created by alje on Ning. Create your own social network
You need to be a member of Tekstura to add comments!
Join this network